DA MALO REZIMIRAMO

Prošlo je gotovo mjesec dana kako nisam bio na poslu. Bijah uzeo 3 tjedna godišnjeg, koji sam manje-više proveo kod kuće, u obližnjoj birtiji i na raznoraznim okupljanjima sa dragim mi ljudima. Nisam išao na more, vrijeme je bilo za drek, al’ vele mudri ljudi – bit će bolje. Ovaj zadnji tjedan me uhvatila neka trbušna gripa, pa sam svako malo morao juriti tamo gdje carevi idu pješke. Ne moram vam reći da sam pročitao tonu tiskovina lagano kontemplirajući na tome mjestu. Da stvar bude još ljepša, u tom sam razdoblju završio i u Perkovčevoj, jer me tamo bila uputila moja zubarka. Imam jedan gadan zub za vaditi, a ona to kao ne može, jer ga nema za kaj ufatiti. Tako da sam jučer, ranim jutrom bio u prepunoj čekaonici na odjelu zubne kirurgije. Došao je red i na mene. Ja otvorim čvalje, zubar baci pogled i pita me, jel’ bi ja to danas vadio ili da me naruče. Pa reko’, ajd, kad sam se već dignuo u praskozorje, neka to bude obavljeno danas. Poslal me da nekaj pojedem, ispunim neki njihov formular u kojem se oni ograđuju od gotovo svih posljedica koje mogu nastati operacijom i da se vratim za pola sata. Uspio sam sve obaviti i vratim se nazad. Opet sjednem, razjapim čvalje, a doktor mi pukne 2 injekcije anestetika (lokalnog – na žalost). Poslao me u čekaonicu sa naputkom da ne pobjegne, nego da se vratim za 15 minuta. Nakon 15 minuta pola face mi je bilo oduzeto, a na televiziji je taman bio Al Bundy, tako da sam se smješkao samo sa pola lica. Totalno glupi osjećaj. Sjednem po treći puta u zubarsku stolicu, mislim si, samo da to brzo obavi, da mogu nazad u krevet. E, ljudi moji, kada je on navalio sa nekim komadom metala, ja mislio da će mi mozak iskočiti kroz uši. “Boli?”, pita. Rekoh, ne škaklja, naravno da boli, daj još te droge. I uvali mi još jednu injekciju. Nakon 10 minuta, eto njega opet u mojim ustima sa onim istim metalnim instrumentom i – opet navali. Kako je počeo kopati, meni graški znoja na čelu. “Pa, hebote, ne bi smjelo boljeti, ne osjećam pola glave!”, pomislim i u tom trenutku me tako sasjekla bol da su mi suze štrcnule barem pola metra. I opet on mene pita “Boli?”. Samo sam uspio kimnuti glavom. I tak, malo si on razmišlja i dođe do zaključka da mi je zub vjerojatno upaljen, pa mi je napisal’ recept za neke antibiotike i naručil me za sljedeću srijedu. A ja, eto, sjedim tu za kompom i družim se sa bočicom Ketonala i svojim blogom. Blah! No, da, vele ljudi – i to će proći.